Table of Contents Table of Contents
Previous Page  12 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 12 / 48 Next Page
Page Background

12

Pobjeda

Ponedjeljak, 14. januar 2019.

Kultura

PODGORICA

Drama „Če-

kajući Godoa“ SemjuelaBe-

keta slovi zavanvremeni kla-

sik i toonaj iznad literature,

čak iznadpozorišta. Jedan je

oddramskih simbola 20. vi-

jeka i u tomsmislu i lakoga je

i nezahvalnopostaviti na te-

atarskedaske. Zadatkadana

sceni CNP-auzdigne junake

oveBeketovepričeprihvatio

se slovenački rediteljDiego

deBrea.

U tome će mu pomoći glumci

SrđanGrahovac, Dejan Ivanić,

NadaVukčević i DraganRačić.

Zajedno, otjelotvoriće aktere

djela o praznini i čekanju, koje

u besmislenosti i apsurdu po-

stupaka njegovih junaka za-

pravo dotiče pitanje suštine

čovjekovog bića. Ishod ćemo

premijerno vidjeti 8. februara

na sceni nacionalnog teatra.

Ko je zapravo (ili što je) Godo

21. vijeka, koja će pitanja otvo-

ritiovainscenacijaigdjesekri-

je ključ za spasenje današnjeg

čovjeka samo su neka od pita-

njana koja je zaPobjeduodgo-

vore dao reditelj Diego de

Brea, crnogorskoj publici do-

bro znan po izuzetnim režija-

ma „Gorskog vijenca“, „Leta

iznad kukavičjeg gnijezda“ i

„Pobunemornara“.

POBJEDA:

„Čekajući Go-

doa“ je djelo koje je nebroje-

noputa izvedenonascenama

ipotpunostiispunjavaznače-

nje termina „klasično“. Po

čemu će se Vaše čitanje razli-

kovati oddo sadaviđenih?

DEBREA:

Možda po tome što

mene najviše zanima da kroz

ovo štivo prikažem čovjeka li-

šenog ambicije, ega, očekiva-

nja... Čovjeka koji je u dezori-

jentisanomsvijetudovedendo

toga da više nije u stanju da

nešto neće ili ne može. Želja,

dakle, ne postoji i on jedno-

stavnomorada izdrži u tomeu

čemu se našao. Amorati znači

da se spustio na najnižu tačku

u kojoj ne odlučuje ni o čemu.

Različitasutumačenjakojaće-

mo probati da utkamo u pred-

stavu - od egistencijalizma do

klaunijade, pa i hrišćanstva

koje mi je jako važno. Kada se

analitičnouđeutekst,amismo

ušli, shvatite da u njemu ima

mnogo otvorenih stvari i jasno

je da su namjerno tako ostav-

ljene, što nudi potpuno novu

vizuru, i to ne u smislu inter-

pretacije. Smjestio sam junake

drame u prostor purgatorija ili

limba tj. mjesta u koje ulazimo

poslije života ili nakon svega

što je već prošlo.

POBJEDA:

Atoznači?

DEBREA:

Purgatorij je čistio-

nica, priprema na kraj i najviša

tačkaukojoj čovjekrekapituli-

raživot.Izgubiojesvaočekiva-

nja, više ne skriva realne pro-

bleme i po prvi put o njima

priča otvoreno. On, dakle, pri-

znaje!Aznamo, uovomsvijetu

priznanja nema, kao što nema

ni preuzimanja odgovornosti.

E, naši junaci ovdje su svjesni

svega što nije u redu, svega što

su propustili i gdje su pogrije-

šili, a sada je frka kako će kraj

izgledati. Znamo da kada je

kraj u pitanju uvijek se uozbi-

ljimo. Tada iz nas izlazi samo

čovjek, ne njegova funkcija, ni

pozicija u društvu, ni polno

opredjeljenje... Spadaju sve

maske. U takvu situaciju dopi-

remo tek kad smo bolesni ili

dovedeni do ivice, kada je smrt

u pitanju, neke katastrofe ili

apokalipsa. Ovaj tekst zato su-

gerišepostapokaliptičnovrije-

me, ali u momentu kada ga je

čovjek svjestan. Mi nijesmo

još.

POBJEDA:

Hoćetedakažete

da živimo postapokaliptično

vrijeme?

DEBREA

:

Mi živimo u teškoj

apokalipsi.Vrijednosnisistemi

su stravično poremećeni. Čo-

vjek je danas izgubljeniji nego

ikad. Iako ima sve mogućnosti

odlučivanja non stop je nesre-

ćan, nezadovoljan, neispu-

njen...

POBJEDA:

Kako je došlo do

toga?

DEBREA

:

Izgubili smo ljubav,

ono što čini osnovu čovjeka.

Opterećeni smo stvarima ko-

jimnas kapitalizamuslovljava

i umjesto nas zna šta je dobro,

šta nam je potrebno itd. S dru-

ge strane, suština je suočiti se

sa sobom bez potrebe za vanj-

skim impulsima. To je trenu-

tak kad čovjek ne može sakriti

usamljenost i izgubljenost. U

kapitalizmu to jemoguće. I mi

se uspješno krijemo. Razvili

smorazličitemehanizmebjek-

stva od realnosti – odlazimo

van, isključujemo se, ne ulazi-

moustvari.Svejepovršnoisve

je instant, a realnost tako dale-

koodonog štoživimo. Podma-

skama koje nam kapitalizam

nudi, ništavišenije istina. Zato

su Beketovi junaci iz „Godoa“

postavljeni u situaciju konač-

nog suočavanja sa istinom.

POBJEDA:

Koju istinu nam

oni kazuju?

DEBREA:

Tek ako se oslobo-

dimo svega ovog što smo po-

menuli doći ćemo do suštine

čovjeka. I tek tada je moguć

neki istinski odnos. Tek tada

možemo izdržati sve. Kad se

lišimo ambicija, očekivanja i

vanjskog poriva tada se vraća-

mo u poziciju djeteta. To je či-

stota u kojoj primarno radi

osjećaj, a ne emocija. Jer emo-

cije su uvijek proizvod glave,

dok je osjećaj ono što dolazi iz

bazične suštine čovjeka. Nije-

sam htio da radim socijalnu

dramu, to me ne zanima. Za

moj ukus preplitko je da tekst

kojinuditolikomogućnostitu-

mačenja predstavimkao priču

o ljudima na socijalnoj margi-

ni. Ne želim da ovo bude tek

verizam, neki insert iz svakod-

nevog života, jer to nigdje ne

piše. Želim da Vladimira i

Estragona prikažem u mo-

mentu suočavanja sa potenci-

jalnimkrajem, što god da je taj

kraj.Jersamoosjećajmogućeg

odlaska nudi čovjeku ispunje-

nje ili olakšanje, a sa druge

strane donosi mu stravičnost

jer ne zna u šta odlazi.

POBJEDA:

JelitoGodokojeg

čekajuVaši junaci ovepriče?

DE BREA:

Da, mislim da se

ovaj Godomože potpuno kon-

kretizovati.Hrišćanstvosigur-

nojesteunutarteksta.Čovjeku

ćena koncuuvijekbiti suđeno,

tj.

bićespašeniline.To

jeosno-

va priče i od toga ne možemo

pobjeći. Jedno je pričati o to-

me da ćemo nekad umrijeti, a

drugo naslutiti blizinu smrti.

Tadačovjekpostajeđakometi-

Čovjek

jedanas

izgubljeniji

nego ikad

Ključ kapitalizma je da popuni sve „rupe“ kroz koje bismomogli da

zađemo unutar sebe... Čovjek se promijenio zato jer imamogućnost da

odlučuje, a u stvari nema šta više da odluči. Svi snivamo iste snove

INTERVJU:

Diego de Brea, reditelj

POBJEDA:

Nakon „Gorskog vijenca“, „Leta

iznad kukavičjeg gnijezda“ i „Pobunemor-

nara“, ovog puta uCrnuGoru vas dovodi

„Godo“. Zašto baš ovo djelo sada i ovdje?

DEBREA:

Nadovezuje se ovaj komad na tek-

stove koje sam radio u prethodnomperiodu,

poput Šekspirovog „Kralja Lira“ u Sarajevu.

Taj rub, odlazak zapravo, ide dalje kod Beke-

ta. Kod Šekspira još postoji otpor, borba sa

egom, pokušaj izvlačenja... Kod Beketa ta

redukcija ide još dalje u odnosu na klasiku.

Lično, tomi je strašan izazov sada i drugačiji

nivo pristupa pozorištu. Beket nampokazuje

gdje je izlaz. Pokazuje da je na razini čovjeka

kao djeteta sve moguće. Ami smo to dijete

u sebi ugušili. Paradoks ovog teksta glasi –

tek usporen idembrže kroz život, a vidim

sve one male a važne stvari, prihvatim ih i

sadašnjost postoji. Tekst otvara psihoanalizu

Frankla gdje je glavno pitanje kako osmišljati

sadašnjost. Mi se danas užasno bojimo tišine,

jer u njoj smo potpuno izgubljeni. To je ta

naša neurotika. Bojimo se dodira, bojimo se

tišine. Tabuizovali smo ih ili smo taj osjećaj

izgubili u nervozi današnjice. Sve ovo što

govorimpostoji u Beketovom tekstu i ogro-

mne sumoje dileme i zebnje kad je u pitanju

konačan ishod ovog što samuzeo da radim.

Prije svega, zato što znam koliko duboko u

taj bunar moramda se spustim. Put nikad

nije jednostavan, ako želimo da dođemo do

suštine.

Bojimosedodira,bojimosetišine

Saprveprobezapredstav

Rediteljskabilježnica

D. MILJANIĆ